U glavi mi borave već dugo vjetrovi.
I pitam se kako mi je još na ramenima.
Ona čezne da ide.
I odlazi.
Pakuje se.
Putuje.
Pa dolazi.
A tijelo nepomično uzdiše.
Dokle?
Glava mi uživa u snjegovima Kilimandžara dok se tijelo grči
na krevetu u maloj i oskudno opremljenoj sobi.
Vrlo često strahujući da se ona neće vratiti.
Ali uvijek se vraća.
Sve je to bolno.
I za tijelo i za duh.
Njih dvoje su kao odavno vezani ljubavnici koji
ne mogu da žive sa manama onog drugog.
A ne mogu ni da se rastave jer su tako prokletno
zavisni.

[IMG]http://i64.tinypic.com/efo5g8.jpg[/IMG]

Komentariši